Dugo hodam obalom, tik uz more, skačući s jedne
stijene na drugu. U tom sam zatvorenom mikrosvemiru, sadržanom od tri
elementa - stijenama, morem, i mojom malenkošću - uspio
ostati fasciniran, ovoga puta nečime što svi mislim da dobro poznajemo:
vlastitim tijelom.
Svaki korak i svaki skok po tim neljubaznim
stijenama je bio rezultat pomnog proučavanja trenutne situacije na nekom
nesvjesnom nivou. Odlučiti na koju stijenu i na koji kamen ću
staviti nogu nije nimalo jednostavno. Da li je sklisko? Da li je čvrsto?
Dovoljno veliko? Previše nagnuto? Moje tijelo te odluke donosi
instiktivno, trenutno i besprijekorno. Tek svakih petnaestak metara lagano
zastanem, dignem pogled i odlučim - doduše svjesno ali samo okvirno - kojim putem
ću ići. Sve ostalo, svaki čučanj, svaki skok i svaki pomak ruke ne bih
li održao ravnotežu moje tijelo radi savršeno i neumorno, ne pitajući
me ništa.
Volio bih biti sposoban prepustiti tijelu sve ono što
svjesno ne mogu učiniti dobro.
Ili sve ono sto ne mogu učiniti bolje od dovoljno dobrog.